Atomsko sklonište - Infarkt [~]

RTV Ljubljana LD 0510
Datum rezanja vinila: 23.10.1978


1. NA PROPLANKU ČEKA CVIJET (Obradović)
2. NA KRAJU STOLJEĆA (Langer, Gužvan, Obradović)
3. INFARKT (Langer, Blažić, Obradović)
4. RAĐAJU SE NOVA DJECA (Langer, Blažić, Obradović)
5. BEZ KAPUTA (Langer, Blažić, Obradović)
6. DJEVOJKA BROJ 8 (Langer, Gužvan, Obradović)
7. PAKLENI VOZAČI (Langer, Blažić, Obradović)
8. ZVAO SAM I MILICIJU (Gužvan, Obradović)
9. PERIFERNI VREMEPLOV (Gužvan, Obradović)
10. ONI ŠTO DOLAZE ZA NAMA (Langer, Blažić, Obradović)


SERGIO BLAŽIĆ - vokalni solista
DRAGAN GUŽVAN - solo gitara, vokal
PAUL BILANDŽIĆ - orgulje, vokal
SAŠA DADIĆ - bubnjevi
BRUNO LANGER - bas, vokal

Recitacija - BOŠKO B. OBRADOVIĆ
Produkcija - IVO UMEK, BRUNO LANGER
Ton majstor - MIRO BEVC
Snimatelj - ACO RAZBORNIK

Umjetnička fotografija - TONE STOJKO
Dizajn - ANDREJ HABIČ

Snimljeno i miksano u studiju AKADEMIK, septembar '78

Nije prošla ni godina puna od pojave prvog albuma NE CVIKAJ GENERACIJO, a ATOMSKO SKLONIŠTE nam već ponovo traži odgovor, ovoga puta na frekvenciju INFARKTA. Čini se da smo sada na određenijem putu prema njima ili čak u gravitacionom polju. Nije li stoga vivarij atomskog skloništa počeo življe pulsirati? Očigledno postupak u komuniciranju nije lako odabrati. A mora li se to? Možda ne mora u prirodnom toku zbivanja. Uostalom, upitajmo srce kani li štogod petljati, kani li od infarkta skončati. Ali bez ljutnje, ako srce kaže - da. Pošteno je pošteno. Samim tim smo u pravim relacijama. A dalje je stvar prirode čovjeka. Po građanskim shvaćanjima, sve što se u životu zna, mora biti naučeno od drugih. U vivariju s takvim poretkom možeš pasti na nos. To je ta ista relacija. U njih to pomalo ironično zvuči, međutim  nije postavljeno na distanci, a to je suštinski važno. Dakle, ne angažiranosti u tradicionalnom poimanju te riječi, nego odnos prema stvarnosti u novim senzibilitivnim anicipacijama.
Postupak nam otkriva samosvojno organiziranje pjesme i njezine funkcije. U tom smislu, ATOMSKO SKLONIŠTE pokazuje rezultate s neskivenim oduševljenjem. A i to valja znati.
Prirodni poredak ostavlja analizu, gotovu u pravilu, na repu stvaralačke situacije. Srećom, tragovi su u slijedu nepogrešivi, pa smisao opredmećenosti dobiva i kontekst, ovisno o značaju. INFARKT tu jest nedvojbeno značajan trag. Pogotovu što je zamjetna i druga najvažnija komponenta u pojavnosti ATOMSKOG SKLONIŠTA - put do publike dobro je pronađen.
Na kraju ne treba zaboraviti da njihove stvaralačko sazrijevanje ide u prilog iskustvima o afiramaciji rocka u nas.

Budimir Žižović

NA PROPLANKU ČEKA CVIJET

Kao da smo se zaželjeli
Dinosaurusa i visoke paprati.
Kao da ne znamo
Da na pepelu neće nicati cvijet.
Kao da svi želimo postati astronauti,
I pobjeći u neki drugi svijet.

Kakve se sve ludosti
Ne vrzmaju u ljudskoj glavi,
I kako sad stoje stvari,
Ljudski rod neće da se proslavi.

Kao da smo se zasitili
Prijateljstava i nježnih ljubavi.
Kao da smo zaboravili
Da na proplanku čeka cvijet.
Kao da ne znamo više da uživamo
U ljepoti kojom se okitio ovaj naš svijet.


NA KRAJU STOLJEĆA

Molim
Da već jednom dođe do razoružanja,
Kako bi mladost
Živjela bez crnih sanja.

Dok ljubim tvoje preplašene oči,
I sam sam preplašen
Zbog ljudske nemoći.
Djevojko s kraja dvadesetog stoljeća.


INFARKT

Čuvaj srce čuvaj,
Da ne krene sa planeta,
Na svemirska neka tijela,
Što već davno su od pepela.

Čuvaj srce čuvaj,
Od velikih zahlađenja,
Od kojih i naša mladost
Može lako da se mijenja.

A naš infarkt nek se desi
Na livadi punoj cvijeća,
I sa pulsom 210
Otkucaja tvog proljeća.


RAĐAJU SE NOVA DJECA

Dok drugi kuću grade,
Ja pjevam tužne balade.
Dok drugi za novcem trče,
Gledam kako svijet posrće.

Rađaju se nova djeca
U prašini ludog svijeta.
I već plaču kako nema,
Za njih nove, dovoljno banketa.

Al’ i ja sam bez morala,
Što mi ga je mladost dala.
Al’ i ja sam bez morala,
Što mi ga je mladost, nekad, dala.

Zaboravljen je miris cvijeća,
Zaboravljene su dobre knjige,
A roditelji prenijeli na djecu
Velike i teške brige.

Al’ i ja sam bez morala,
Što mi ga je mladost dala.
Al’ i ja sam bez morala,
Što mi ga je mladost, nekad, dala.


BEZ KAPUTA

Zbog tebe sam navlačio odjela,
Jer samo si me takvog htjela.
I zbog jedne smiješne kravate
Uspjeli su da te odvrate.

Duša mi ulicom luta,
Bez kaputa,
Srce mi kuca jače,
Spale su mu hlače.

Duša mi ulicom luta
Bez kaputa,
A glava ne da mira,
Bez šešira.

Zbog tebe sam stavljao manžetne,
Za uzdahe kad nas netko sretne.
A onda je došlo do skandala,
Kad su mi dva dugmeta otpala.

   
DJEVOJKA BROJ 8

Hej šoferu,
Kondukteru,
Zaustavi,
Vraćam kartu.
Jer nje nema na sjedištu,
Na sjedištu s brojem 8.
Da li je netko vidio djevojku koju volim?
Hej šoferu,
Kondukteru,
Zaustavi,
Vraćam kartu.

Hej čovječe,
Prolazniče,
Zastani,
Pa mi reci:
Da li je prošla tud' djevojka
S brojem 8 u očima?

Oprostite,
Ja sam sanjar,
Osam dana,
Osam noći.
Oprostite,
Baš nju volim,
Onu koja neće doći.


PAKLENI VOZAČI

Prvi put viđeno,
U vašem su gradu,
Pakleni vozači,
Čeličnih živaca.

Pripremite karte,
Zauzmite mjesta,
Tu na galeriji,
Pravog zida smrti.

Ovo je vrijeme paklenih vozača.

Dva brata rođena,
Na zidu smrti.
Da ne vjeruješ
Rođenim očima.

Kuda oni jure,
Dal’ ih slava vuče,
Ili možda novac,
Titula neka.

Ovo je vrijeme paklenih vozača.


ZVAO SAM I MILICIJU

Mračna noć je davno pala,
A ti si još uvijek mala.
Zvao sam i miliciju,
Da te traže i dovedu.

Kaiš vadim da proplačeš,
Gdje si do sad kćeri moja?
S kim to hodaš tko te vuče
Da ne slušaš svoga oca.

Ne razumijem i ne shvaćam:
Pa i mi smo bili mladi,
Voljeli se i plesali.
Pa i mi smo bili mladi,
I kaiša oprobali,
I ponekad zakasnili.

Na prozoru susjedi su,
Postavili svoje straže.
Kažu žele tvojoj majci
Strah veliki da ublaže.
Kaiš vadim da proplačeš,
Gdje si do sad kćeri moja?
Ti nesrećo našeg doma,
Što ne slušaš svoga oca.

Vidjećeš ti svoga boga,
Što na vrijeme nisi došla.
A još jednom, samo jednom,
U popravni dom te šaljem.
Kaiš vadim da proplačeš,
Gdje si do sad kćeri moja?
Izbjeglico propalico,
Što ne slušaš svoga oca.


PERIFERNI VREMEPLOV

Bake su imale
Rudolf Valentina,
A majke i kćeri
Džems Dina.

Iza rata pjesme
Majakovskog i Bloka,
A onda Elvis Prisli
I prvi zvuci roka.

Danas ti sjediš
U uglu diskaća,
A vrijeme,
Vrijeme se ne vraća.

U modi su bile
Frizure tarzanice,
A pravo bogatstvo
Polovne traperice.

Zatim se pojavila
Merlin plava bomba,
I prva prošvercana
Bolf roba.

Danas ti sjediš
U uglu diskaća,
A vrijeme,
Vrijeme se ne vraća.


ONI ŠTO DOLAZE ZA NAMA

Oni što dolaze za nama,
Imat će samo
Betonirane pejzaže,
Nosit će na glavi
Zelene kape i šešire,
A iz očiju
Cvjetovi će da im vire.

Oni što dolaze za nama,
Slušat će samo
Cvrkut plastičnih ptica,
Imat će u osmijeh,
U osmijeh, namještena lica.
Oni što dolaze za nama,
Imat će sterilizirane osjećaje
Bez klica.

Oni što dolaze za nama,
Imat će i u WC-u,
I u WC-u televiziju.
Sklapat će prijateljstva
Putem kućnog kompjutera.
Oni što dolaze za nama,
Umjesto šljivovice
Ispijat će čaše etera.

sadržaj preuzet sa:
atomskoskloniste.homeip.net